More ovo umrijeti nikad neće, ostariti,
niti prestati da modri, i zorom neće prestati
uzdizati svoja brda,
ne bi li propustilo crne brodove Dionisa da dojedre
sa vinovom lozom omotanom uz jarbol dok delfini skaču.
Za brodove što se puše briga me nije,
kompanije P&O, Orijentove i sve ostale smrdljivce
koji će poput časovnika prevaliti vrijeme sve do Minojaca,
oni samo prolaze, a rastojanje se ne mijenja.
Sada je mjesec taj koji sjaji ljudima tijela,
u svom je uzdizanju, i može s visine pogledati na sunce,
dok posmatram kako silaze sa brodova u osvitu
vitki i obnaženi muškarci iz Knosa1, arhaičnih osmjeha,
jedni od onih čiji je ponovni povratak neminovan,
i pale male vatre na obalama,
i čučeći zapjevaju muzikom izgubljenih jezika.
I minojski bogovi i bogovi Tirinta
čuće kako se tiho smiju i ćaskaju, kao i uvijek,
a Dionis, mlad i nadasve stranac,
nasloniće se na kapiju i slušati ih sa poštovanjem.
1. (стгрч. Κνωσός [Knōsós])
Preveo sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Slika Ilija Harunija, Mediteransko more, 2020.
